-„Tata mi umire, i sve su nam oduzeli”, kaže na početku pisma četrnaestogodišnja A.M., kćerka teško oboljelog Veselina Mirovića iz Bijelog Polja. Ona u svom potresnom pismu, koje je dostavila „Danu“, kaže da je puno neistina izrečeno na račun njene porodice poslednjih dana, da ju je Centar za socijalni rad „obilježio kao prosjaka”, pitajući da li je grijeh voljeti svog oca, brata i željeti lijep život.
– Nema te sile koja mi može zabraniti da kažem istinu da mi tata umire i da su nam sve oduzeli. Pa i riječ. Zar glas djeteta može biti zlo, zar mi neko naređuje da kažem da je tata loš i izmišlja da prosim? Zar ja ne znam da mi je tata dobar, svjetlost mog života? Svaki dan sa njim je sreća. Kad ga ubiju, ubijaju i mene. Zar ne smijem reći da nemam socijalu, što me hapse bez oca, što pišu što nijesam rekla. Da me brukaju pred školom, u narodu – napisala je četrnaestogodišnja djevojčica u pismu kojim se obratila javnosti.
Ona pita zar bolest njenog oca nije dovoljna, pa i to provjeravaju.
– A on se operisao u Beogradu i Podgorici. I zato tražim da mi ne otimate oca. Svi znaju da je nepokretan i teško bolestan. I da sam sa njim stalno. Brat, tata i ja, iako ovako bolestan, provodimo lijepe dane i podržavamo se. Nije me nikad tjerao ni na šta, već samo podržavao i davao podršku, da nijesam sama, i da je Bog sa mnom. A čitav život mog tate je bol bez roditelja. I danas plače za njima. Čitam njegove pjesme koje me uče životu. Naučila sam da praštam, a ne da neko priča laži o meni – poručuje A.M.
Četrnaestogodišnjakinja pita da li bi ona i brat bili sa ocem da je on loš, i poručuje da joj niko neće uzeti porodicu.
– Ne znaju o mom ocu, meni i bratu, o našim najljepšim trenucima, a pričaju laži. Nadam se da niko neće shvatiti ovo pismo kao sredstvo putem kojeg tražim pomoć. Mnogo ljudi nas je povrijedilo hapšenjem. To će me čitavog života pratiti. Socijalno me obilježilo da prosim. Sramota me. Ne mogu na ulicu izaći. Ali da znate, iz Amerike, Rusije, Francuske, Njemačke zovu i podržavaju nas. I iz Crne Gore i Srbije. Daju mi nadu da nijesam na krivom putu. Zar treba da napustim Crnu Goru i školu da me više ne vrijeđaju – pita se ona.
Kako dodaje, teško joj pada kad kažu da joj tata nije bolestan, „a pred mojim očima umire“.
– On me od svakoga brani i vaspitava. Zar ja pored odraslih da jedina kažem istinu? Zar sam ja kriva što imamo dugove, što nemamo socijalno i što je tata bolestan? Što mi narušavate život? A sa ocem smo jer tako želimo. Ostavila nas je majka. Njeni nas mrze – dodaje djevojčica.
Ona naglašava da je obilježena postupanjem pojedinih ljudi i institucija, koji su iznijeli neistine na račun njene porodice, te da osjeća sramotu i poglede njenih vršnjaka.
– Zaboravili su da sam ja njihov drug, da su me voljeli, da sam bila odličan đak, da su me učiteljice voljele, da nijesam neko ko ne voli školu. Socijalno me kaznilo za čitav život. Njih se plašim. Ne daju mi da kažem šta mislim – ističe ona.
Djevojčica naglašava da ovo pismo piše iz srca, te da ove riječi nijesu riječi njenog oca.
– On nije u stanju da priča. Ja imam svoju pamet. Dok ovo pišem u drugoj sobi se otac previja od bolova. Ugasili ste ga, optužili, njegovo srce to ne može podnijeti. Ali, nadam se da ima još ljudi kao što je Marina iz Banke hrane, Gordana Momčilović, žena koja se bori za nas i brani nas, Vlado Dostanić, Milanka Stijović, Kasim Dizdarević, Redžo Omerhodzić, Ahmed Hodža, Islamska muslimanska zajednica, Mašan Živković, Derid Orahovac... Svi su nam oni kao najbliži, koji pomažu i koji znaju da ih volimo. Više nemam riječi. Srce mi lupa. Bojim se da neko na vrata ne zalupa. Brat mi se boji policije, da ne dođu opet na vrata. Gazda bi ga otjerao. Pitajte gradonačelnika Aleksandra Žurića prosim li. Dođem kulturno i predam mu tatin apel. Tjerate me da mrzim grad, socijalno, policiju, pojedine novinare – navodi A.M.
Ona poručuje da niko nema prava da joj sudi.
– Imam oca koji me štiti. Moje ime pominjaće se jednog dana kao neko ko je bio hrabar. Da sam željela da kažem istinu i da sam se borila za svog oca. Ne možete mi pomoći, kad me vi isti vrijeđate. Recite svi koji me znate javno da nijesam prosjak. Da više sa strahom ne idem ulicom. A zaključavam se u sobi, dok mi tata umire, da neko ne provali i ne odvede me – dodaje ona.
Djevojčica ukazuje na navode iz socijalnog, koji su kazali da joj daju 100 eura mjesečno.
– Ko sa tim može preživjeti u ovakvoj situaciji? Tablete za tatu kupujemo, plaćamo struju, hranu kupujemo... Imamo samo 60 eura. Ali niko mi ne može oteti najljepše dane provedene sa tatom. Ja nijesam pas da me neko gađa, ja sam nečija, imam porodicu. Ko to o meni može da kaže loše? Nikog ne vrijeđam, a ćute svi. Ima li ko da me brani – zaključuje djevojčica u svom pismu.M.N.
Djeca saslušavana u policiji
Veselinu Miroviću je hitno potrebna transplantacija srca. Njegova tročlana porodica živi u izuzetno lošim uslovima. Nakon što se njegova kćerka obratila Banci hrane zbog teške socijalne situacije u kojoj su se našli, policija je saslušala njegovu maloljetnu djecu. Mirović je ranije „Danu“ kazao da je u policiji, tokom ispitivanja, njegovoj maloljetnoj kćerki rečeno da nije smjela da se obraća Banci hrane za pomoć.
Prvo javno obraćanje
Slučaj djevojčice A.M. i njenog oca i brata već je danima aktuelan u javnosti. Pored apela za pomoć koji je uputila Banki hrane, pismo koje „Dan“ objavljuje je njeno prvo obraćanje javnosti.